Javila nam se naša Sara Zorka koja je dobila stipendiju na Sveučilištu u Južnoj Dakoti!

Javila nam se naša Sara Zorka koja je dobila stipendiju na Sveučilištu u Južnoj Dakoti!

Moje ime je Zorka Sara Sviben. Rođena sam 24. veljače 1998. god. u Zagrebu, gdje sam do nedavno živjela sa svojim roditeljima i dvije mlađe sestre.

Tko je rekao da se snovi ne mogu ostvariti?

Sve je počelo prije 12 godina, kad sam kod svog trenera Tome Abramovića prvi put primila reket u ruke i napravila svoje prve korake u tenisu. Bila je to ljubav na prvi pogled i znala sam da će tenis biti neizostavni dio mog života. Od tada ne mogu zamisliti svoj život bez tenisa.

Prošla sam brda i doline da bih postigla ono što imam sada i ostvarila svoj veliki san da studiram u Americi i igram college tenis na visokom nivou.

Bio je to težak put pun papirologije, učenja, priprema, treninga, a najviše živaca. Ocjene u srednjoj školi moraju biti jako dobre. Potrebno je položiti i sve važne testove – SAT (nešto slično američkoj državnoj maturi), TOEFL (test znanja engleskog jezika) i proći vrlo zahtjevnu proceduru registracije u NCAA (američki sportski savez). Jedna od vrlo bitnih stvari je snimiti dobar video, kako bi treneri mogli vidjeti sve moje vještine i udarce u tenisu te odabrati baš mene za svoj tim i ponuditi mi sportsku stipendiju.

ITA turnir u Minneapolisusara

Oduvijek sam željela biti neurokirurg i obrazovanje mi je jedna od važnijih stvari u životu, ali to nije moglo smanjiti moju želju za profesionalnim tenisom.

Ne znam kako bih u Hrvatskoj mogla studirati medicinu i biti profesionalni tenisač u isto vrijeme.

Do svog cilja ne bih došla da nije bilo podrške moje obitelji i velikog truda mog trenera Tome Abramovića, ali i ostalih članova njegove obitelji koji igraju tenis. Nakon tolikih godina osjećam se dijelom te velike sportske obitelji, koja mi je prenijela mnoga svoja znanja, vještine i iskustva.

Kako se cijela procedura prijave, stipendije i upisa odvijala elektronskim putem, što je od mene osobno zahtijevalo kontinuirani kontakt i dopisivanje s trenerom, djelatnicima studentske referade i sportskog odjela, s nekima sam se zbližila i prije negoli sam došla u Ameriku te su me dočekali vrlo srdačno i toplo, kao da se već dugo poznajemo. Od samog početka osjećala sam se prihvaćeno.

Već su me na aerodromu dočekali predstavnici sveučilišta koji su mi dali prve bitne informacije te mi ostali na raspolaganju tijekom cijelog prvog tjedna orijentacije za nove studente. Kod njih predavanja i treninzi počinju krajem kolovoza, ali godina završava već početkom svibnja. Puna stipendija koju sam dobila, pokriva troškove školarine, smještaja, hrane i sportske opreme, tako da su troškovi života minimalni.

Tako sam postala „freshmanica“, studentica i sportašica South Dakota State Universitya koji se nalazi u Brookingsu, malom, predivnom gradu u Južnoj Dakoti.

Postala sam dio velike Jackrabbit obitelji.

Njihova su sveučilišta drugačija od naših. Na jednom mjestu u velikom kampusu nalaze se svi akademski smjerovi i studenski domovi. Sve je lijepo uređeno i dobro organizirano. Mene očekuju 4 godine studija „Human biology“, a onda još 4 godine na „Medical school“. Za svaki semestar sama si organiziram raspored u skladu s treninzima. Uz redovita predavanja, pisanje zadaća, testova i učenje, svaki dan imam treninge i trčanje/teretanu. Dnevni limit treninga je 4 sata, a tjedni 20 sati. Dan je ispunjen ranojutarnjim treningom, predavanjima, kondicijskim treningom i učenjem.

U timu nas je 9 cura i 9 dečki. Imamo glavnog trenera Joeya Barnesa i pomoćnu trenericu Ffion Davies, a uz njih su tu i fizioterapeut i nutricionist.

Tim nam je poprilično šarolik – cure iz Engleske, Brazila, Australije, Zambije, SAD-a, Venezuele i samo ja iz Hrvatske. Jako smo složni i povezani, kao jedna velika obitelj. Međusobno se podržavamo i ponosni smo na svoj tim i zajedništvo.

Stekla sam brojne prijatelje koji dolaze sa svih strana svijeta, kako u timu, tako i u domu u kojem živim. Emilly iz Australije najbolja mi je prijateljica u Americi. Imamo mnogo sličnosti, a u nekim stvarima potpuno smo jednake.

Treninzi su intenzivni, katkad naporni, ali pomažu nam da dospijemo u top formu za predstojeću proljetnu sezonu. Turniri se održavaju svaki tjedan po nekoliko dana u različitim saveznim državama pa se dosta putuje, što dodatno život čini vrlo dinamičnim i ispunjenim.

Osim sportskog uspjeha, vrlo je važan i akademski uspjeh koji mora biti vrlo visok. Moje su sve ocjene od samog početka odlične (po njihovom ocjena A). Treninzi mi ne predstavljaju prepreku do uspjeha, već, naprotiv, daju dodatnu energiju za učenje.

Nadam se da će mi se za koju godinu pridružiti i moja mlađa sestra Helena koja je također tenisačica i trenutno na pripremama u Teniskom klubu Zagreb obitelji Abramović.

Iako je tempo života stvarno ubrzan, uz puno obveza i malo slobodnog vremena, presretna sam što sam dobila ovakvu priliku života koju bih preporučila svakome tko voli tenis, a važno mu je i obrazovanje.

Nema ni jedne pojedinosti za koju bih mogla reći nešto loše. Sve je prekrasno i gotovo nestvarno.

Imam osjećaj da će ovo biti jedno dugo, prekrasno i nezaboravno iskustvo.”

SDSU, Brookings, 17.10.2016. Zorka Sara Sviben